Godišnjica Topličkog ustanka: Kako je Pukovačka četa digla u vazduh bugarski voz

Prvi dani ustanka (Foto:RTS)
Prvi dani ustanka (Foto:RTS)

Srbija, a naročito žitelji ovoga kraja, s ponosom, ali i velikom  bolom  sećaju se Topličkog ustanka, jedinog ustanka na teritorijama okupiranim od vojske Centralnih sila. Toplički ustanak, koji je trajao od polovine februara do sredine marta 1917.godine, obuhvatio je teritoriju Toplice, Jablanice, Jastrepca, istočnih i srednjih predela Kopaonika, a stanovništvo doljevačkog kraja, kao dela Dobriča, i kao oblasti koja je uvek bila na raskrsnici puteva i samim tim stalno na udaru svih mogućih vojski koje su ovuda prolazile, aktivno je učestovalo u njemu. Nakon gušenja ustanka, surovo je kažnjeno što se drznulo da udari na okupatora, a surovosti, pre svega bugarske vojske i danas se s bolom seća.Za datum zvaničnog početka ustanka uzima se 21.februar, iako su pripermne aktivnosti i sporadične borbe otpočele nekoliko dana pre toga.

Za vreme Prvog svetskog rata, posle povlačenja srpske vojske preko Albanije, u jesen 1915. godine, bugarski osvajači okupirali su sve krajeve jugoistočne Srbije. Nad srpskim življem organizovan je nečuven teror, nasilna bugarizacija, zatiranje srpskih obeležja i tragova pisane i materijalne kulture, a kada su Bugari pristupili prisilnoj regrutaciji srpskog življa za svoju vojsku, narod više nije mogao da izdrži“. Buknuo je Toplički ustanak, kao vid otpora nečuvenoj i do tada nevidjenoj surovosti jedne vojske. „Krajem 1916. i početkom 1917.godine vodja ustanka Kosta Vojinović i Kosta Milovanović Pećanac predstavnik Vrhovne komande srpske vojske, kao i drugi organizatori obilaze sela u donjim delovima Toplice, Puste reke i Dobriča, pa je narod doljevačkog kraja aktivno učestvovao u ustanku. U sklopu formiranja ustaničkih jedinica formirana je i jedinica u Pukovcu, sa zvaničnim nazivom Pukovačka četa, čiji je četovodja bio Dragutin Živković iz Pukovca“, piše  u monografiji  „Doljevac i okolina u prošlosti“ autora Zarija Stojkovića. Ova četa je bila sastavljena od dobrovoljaca iz Pukovca, ali i svih okolnih sela koja sada pripadaju doljevačkoj opštini. Kada je na skupu u pustorečkom selu Obiliću (kod Bojnika) doneta odluka o dizanju ustanka sredinom februara, doljevačko područje  ušlo je u  rejon dejstva vojvode Koste Pećanca.

Pukovačka četa, sa velikim nestrpljenjem, želela je da se uključi u borbe i pruži otpor bugarskim okupacionim snagama, o čemu govori i podatak da su rukovodiocima ustanka 11.februara 1917.godine, poslali poruku koja  je glasila:“Sve spremno – čekamo dalja naredjenja. Možemo i prugu da rušimo“.

Kosta Milovanović Pećanac i  Kosta Vojinović vodje ustanka (Foto:RTS)
Kosta Milovanović Pećanac i Kosta Vojinović vodje ustanka (Foto:RTS)

Tih dana, inače borbe izmedju ustanika i bugarske vojske koje su se vodile u dolini Južne Morave bile su nemilosrdne. Sa položaja na brdu Bubanj, Bugari su jakom artiljerijskom paljbom tukli ustanike koji su se nalazili upravo ovde, oko Korvingrada, u tesnacu Morave severno od Doljevca, kao i oko mosta na Moravi.

Ostala je zapamćena i u narodnu se godinama prepričavala upravo jedna diverzantska akcija ustanika iz Pukovačke čete koji su minirali železničku prugu i preturili jedan bugarski voz kod sela Kočana. Zabeleženo je da se ta akcija desila 18. februara 1917.godine.

U gušenju ustanka učestvovale su združene bugarske, austrougarske i nemačke snage. Tako da je već do sredine  marta ustanak bio ugušen u krvi i plamenu.

I tek tada počinju pakleni dani za stanovnike ovog kraja. Bugari su kao način odmazde upadali u sela i kuće, palili ih, pljačkali, uzimali sve što je vredelo i što se moglo odneti, a seljake tukli, klali, streljali i odvodili u bugarske zarobljeničke logore, iz kojih se samo nekolicina vratila. Potomci mnogih ustanika sa naše teritorije i danas ne znaju gde počivaju kosti njihovih predaka, jer se iz zarobljeništva nikada nisu vratili i vode se kao nestali. Mnoge su vojske doljevačkim krajem prolazile, ali surovost Bugara, ceo vek posle ovih dogadjaja i dalje jasno živi u kolektivnoj svesti narodna jugoistočne Srbije.

Evo samo nekoliko primera surovosti bugarske vojske.

U Šarlincu, kao kaznu za ubistvo tri bugarska vojnika, Bugari su preduzeli krvavu odmazdu, a kao zavarenike streljali devetoricu meštana: Stradali su:  Nestor, Milorad i Nikola Mitić, Trajko Pavlović, Stojadin Stamenković,  Miloš i Todor Cekić, Ilija Milenković, Trajan Kostadinović. Oni su dovedeni u Doljevac, na mesto današnje železničke stanice, gde se tada nalazila karaula, i tu su pogubljeni.  U bugarskom zarobljeništvu streljani su ili umrli Janaćko Veljković i Milorad Mitić.

Početkom marta 1917.godine Bugari su blokirali selo  Pukovac i izveli sve meštane iz sela. Pred okupljenim narodom tada su streljani učesnici u Topličkom ustanku, 10-oro njih, medju njima i jedna žena, te su  Pešići, Pavlovići, Živkovići, Mitići, Aleksići, Kostići Zdravkovići, Kocići, Stamenkovići ostali bez po jednog člana porodice. Bugarima ni to nije bilo dovoljno. Još 50 meštana, uglavnom mladjih ljudi, odvedeno je u Leskovac, a odatle u bugarsko ropstvo. Na sreću, većina njih, posle završetka rata, uspela je da pobegne i vrati se kući.

U bugarskom zarobljeništvu nestali su i doljevčani Nikola Stojanović, Ilija Djordjević i Spira Tolić.

Gušeći ustanak u Zaplanju, Bugari su vršili  odmazdu i masovni teror i nad stanovništvom u selima s desne strane Južne Morave. Veliki broj seljaka iz Rusne i Čečine oteran je u bugarsko zarobljeništvo gde su mnogi streljani u logorima ili nestali.  Zabeležen je podatak da je sa steljanja  u Rusni uspeo da pobegne i po mraku nestane u šumi Milivoje Mladenović , zbog čega su Bugari njegovog oca Jeftu odveli pored Morave, kod Čečine i tu ga streljali, a njegovu kuću zapalili. Milivoja su kasnije ipak  uhvatili i oterali u zarobljeništvo.

Ovo je na žalost samo deo priče o teroru nad ovdašnjim življem nakon gušenja Topličkog ustanka, a pomenut je samo jedan broj stradalih u jednoj od mnogobrojnih borbi našeg naroda za slobodu. Mnogi su svojim životom platili težnju da žive slobodno na svojoj zemlji, a nakon Topličkog ustanka muke našeg naroda postale su još veće, jer je do konačnog oslobodjenja ovih prostora došlo tek godinu i po dana kasnije, oktobra 1918. godine. To vreme trebalo je preživeti……

J.Kozomara

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *