Otisak prošlosti: Stari mitovi doljevačkog kraja (4.emisija)

Raznovrsne legende i mitovi brojni su u kulturnom nasleđu Doljevca, a svaki deo naše zemlje, u zavisnosti od tradicije i uticaja sa strane, ima svoje specifične priče.

Legende i mitovi slikovita su predanja o prirodi, istoriji, sudbini sveta, bogovima i čoveku. Oni su karakteristični za sve krajeve sveta i nose karakteristike područja u kojima se javljaju. Oni veličaju junaštva, nose određene poruke, ali uglavnom govore o postanku sveta, što ih dovodi u vezu s religijskim tumačenjem starih civilizacija.

Jedna od najpoznatijih legendi, koja se je održala do današnjih dana, je legenda o srednjevekovnom gradu Koprijanu odnosno Kurvinom gradu.

Grad Koprijan foto J.K.

Ovaj srednjevekovni grad podignut je za vreme kneza Lazara, na temeljima rimskog i vizantijskog utvrđenja. Iz natpisa koji je pronađen u građevinskom materijalu koji su Turci doneli u Nišku tvrđavu zna se da je grad sazidao Nenad, sin kazanca Bogdana 1372. godine.

O najstarijoj prošlosti grada do danas su se održale samo legende, tako da nema mnogo materijalnih dokaza o tome kako i kada je grad prvi put nastao i ko ga je prvi osnovao.

Veruje se da vulgaran naziv grada „Kurvingrad“ dobio po nemoralnoj vlastelinki koja je živela u ovom gradu.  Prema predanju, ova vlastelinka ili pak carica, prema nekim izvorima, zavela je sveštenika ili pak monaha iz crkve sa susednog brda, tadašnjeg manastira Sv.Jovana.

Da bi se lakše susretali naredila je da se razapne platno od grada do crkve po kome je prelazila.

Pogled sa Koprijana (Foto: J.K.)

Prema lokalnim kazivanjima, ova nemoralna dama, išla je svake večeri po razapetom platnu na molitvu u tadašnjoj bogomolji. Kako je to činila noću, meštani su posumnjali u njene dobre namere i počele su da kruže priče, da ona ne ide na molitvu već se tajno sastaje sa monahom tog manstira.

Legenda kaže da je zavela tog monaha i da je ta zabranjena ljubav zapravo kumovala nazivu grada koji se i do današnjeg dana zove „Kurvingrad“.

 

Jedna priča vodi nas put Malošišta.

U jednom dvorištu ovog sela, u blizini škole, postoji, prema predanju staro crkvište ili ostaci manastira.

Prema kazivanju meštana Malošišta u ovom dvorištu nađeni su ostaci neke građivne, koja je zidana kamenom, a u blizini se  nalazio i bunar od istog materijala, koji je bio delimično urušen. Kada su sklanjali urušeni materijal iz bunara, na njegovom dnu, pronašli su krst, što ih je navelo da pomisle da se radi o crkvi, crkvištu ili manastiru. Ljudi su uvek sa strahom prilazili ovom dvorištu u kome se nalaze temelji građevine iz dalekih vremena, a prema kazivanju starijih ljudi,  koje su se prenosile sa kolena na koleno, u vreme pre Turaka na tom mestu postojao je manastir ili crkva posvećen ovom svecu.

Prema kazivanju Dragice Đorđević iz Malošita, njen deda, Đuđran Đorđević sanjao je da se na tom mestu nalaze temelji hrama.

  • On je imao sina Blagoja, koji kao mali nije mogao da hoda i u snu mu je bilo prikazano da ode na to mesto i otkopa zemlju i da će tu naći temelje svetinje i da će po otkopavanju temelja njegov sin prohodati. On je otkopao zemlju i naišao na veliki kamen ispod koga su bile stare ikone i stari novac. On je od tog kamenja napravio obeležje i pomolio se i kada je stigao kući njegov sin je hodao bez problema- ispričala je Dragica priču koja se sa kolena na koleno prenosila u njenoj porodici.

Kako kaže Dragica iz Malošišta u tom dvorištu pronađen je ispod jedne ogromne kamene ploče i zidani bunar, a na dnu bunara krst.

  • Koliko ja znam u svaki bunar koji se zida kamenom stavlja se krst, po narodnom verovanju, da se bunar ne bi urušio. E sad, da li je taj bunar bio deo manastira ili crkve, ne mogu da kažem- završava priči Dragica.

Ona je dodala da od tog dana pa do današnjeg ljudi sa mnogo vere i strahopoštovanja posećuju to mesto.

Prema nekim drugim infomacijama, nekoj ženi se ukalazo u snu, da su to ostaci manastira Sv.Nikole.

Kako kažu meštani toj ženi se javilo u snu da su tu ostaci svetinje, a ona je imala psihički bolesnu unuku. Nakon dolaska na ovo mesto sa unukom, gde su zapalile sveću i pomolile se Sv.Nikoli da uznese njihove molitve Gospodu, kući se vratila sa izlečenom unukom. Posle toga ljudi su na osnovu te priče počeli da dolaze pale sveće i mole se za svoje zdravlje i zdravlje najmilijih.

U današnje vreme, na tom mestu, podignuta je kamena struktura omanjih dimenzija, ispred koje je ogroman uglačan kamen. Ta malena „crkvica“ sazidana je od nađenog kamenja za koje se misli da su bili temelji neke svetinje. Za vreme zimskog Sv.Nikole ljudi dolaze pale sveće i donose slavski kolač.

 

Tragom legendernih priča i mitova doljevačkog kraja krenuli smo put Seličevice na mesto zvano „Babin zub“.

Prema kazivanju meštana Čečine, u davnim vremenima, na Seličevici postojao je izvor vode. Meštani su verovali da je lekovit, umivali su oči tom vodom i govorili da pomaže u izlečenju mnogih bolesti. Prema predanju u taj kladenac bacali su novčiće i pored ostavljali darove u znak zahvalnosti za izlečenje. Iz tog izvora, prema kazivanju, u vreme kiša, tekla je bujična voda poput reke. Vremenom taj maleni izvor pretvorio se u omanju reku koja se ulivala u Južnu Moravu.

Padom ovih krajeva pod tursku vlast, ta reka bez imena i jasnog nastanka, zasmetala je njihovoj vojsci i karavanima koji su tu prolazili.

Oni su okupili raju iz okolnih mesta i kamenjem i katranom pokušavali su da zatvore ovaj izvor vode. Na Seličevici je postojao i kamenolom, pa su odatle izvlačili kamenje kako bi ga zatvorili.

Kako je vreme odmicalo, Turci su uvideli, da je vrag odneo šalu, i da je nemoguće zavoriti ovaj jak izvor. Sve što su preko dana radili, tokom noći i jutra voda bi odnela.

Prema legendi pozvali su starog i iskusnog hodžu koji je bio mišljenja da je mesto ukleto i da je nemoguće zavoriti ovaj izvor bez krvne žrtve.

Zato su na tom mestu žrtvovali najveće i najbolje volove i njihovom krvlju, kožom, kostima i kamenjem zatvorili izvor. Prema legendi, od tog vremena pa do današnjeg, izvor nije više potekao niz padine Seličevice. Prema kazivanjima, koja su se prenosila sa kolena na koleno, oni su na taj izvor stavili gotovo celo brdo kamenja i zemlje, a neke stene koje se i sada nalaze na tom mestu i čiji vrhovi se stidljivo pojavljuju iz tla, danas svedoče o poduhvatu Turaka da planinom zatvore izvor.

Ranije su stare bake govorile: Ako pukne tursko brdo udaviće ceo srez!

Autor: M.Jovanović

Direktor: D.Dinić

Emisiju podržalo Ministarstvo kulture RS

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *