“Stari zanat kuje novog majstora”: Dolaze li bolji dani za zanatstvo?

Svako novo vreme donosi mnoge novine, a na te promene imuno nije ostalo ni zanatstvo.  I dok su se jedni zanati gasili, jer nisu mogli da se prilagode novom vremenu, koje ima neke druge vrednosti i neke druge navike i običaje, drugi su nastajali, prateći to vreme i te potrebe. Ipak, kao i svaka druga delatnost i zanatstvo je imalo svoje svetle i teške trenutke, a posle godina u kome se tavorilo, kada su zanati za većinu bili sve samo ne moderni i u trendu, zanatlije se u poslednje vreme vraćaju na te svetle staze. Ipak, posledice su ostale i teško se saniraju.

Godinama već većina zanatlija uhlebljenje traži u inostranstvu, a  retko ko je hteo poslednjih decenija da se školuje za taj posao. Mnoga odeljenja po školama se gase ili zvrje prazna. Prema podacima za ovu godinu u 54 odeljenja srednjih škola u različitim mestima, nema ni jednog djaka. Uglavnom su to deficitarne zanatlije. Neki razloge takvog stanja vide i u predrasudama, bez obzira na to što su plate u ovom sektoru dobre. Hemijske, poljoprivredne, škole za tekstil i dizajn su poluprazne. Ipak, nije redak slučaj i da se posle neke četvorogodišnje škole, a bez mogućnosti da nadju posao, poneki kadrovi i prekvalifikuju za zanatliju.

Praksa je u mnogo slučajeva pokazala da je isplativije biti zanatlija, nego raditi u nekoj drugoj oblasti. Cene majstorskih ruku čak i za najsitnije popravke nisu više simbolične, a dobrog majstora, pored toga što morate dobro da platite, morate vrlo često dugo i da čekate, jer je posla toliko da jedva postižu da završe sve ugovorene poslove.

Ipak, sistemskih problema ima i dalje, te ne čudi što se godinama već traži formiranje elektronske knjige zanimanja koja nestaju. Ministarstvo privrede doduše vodi registar sertifikovanih tradicionalnih, starih i umetničkih zanata u kojem ima preko 1000 zanatlija, ali prema rečima pojedinih zanatlija ti se podaci ne ažuriraju redovno, a i mnoga druga rešenja države su trapava, pa su zanatlije, kako kažu, prepuštene same sebi. Nekadašnji esnafi, udruženja zanatlija istih ili sličnih poslova, danas su prerasla u udruženja i komore, ali nam i dalje nedostaje Zakon o zanatstvu, koji čekamo kao Godoa. Još od 2009. godine. Zato možda i ne čudi što dugogodišnje zanatlije opstaju samo zaslužujući svojoj ličnoj upornosti  i istrajnosti.

Da smo nekada to pitanje imali i te kako uredjeno, svedoči i podatak da je Srbija još pre 200 godina, od Miloša Obrenovića naovamo, imala udruženja zanatlija, kasnije esnafe, od kojih je, kako je ostalo zabeleženo, prvi bio terzijski osnovan 1817.godine. Zakone smo imali još od polovine 19 veka,  od 1848.godine, za vreme vladavine Aleksandra Karadjordjevića. Taj zakon dugo je bio na snazi i zanatlije su se godinama po njemu upravljale, jer je bio zasnovan na starim običajima, koji su važili kao naročita pravila. 

Da bi neko bio majstor svog zanata trebalo je da se obučava godinama, deset, pa čak i 15, a majstor nije mogao postati pre tridesete. Počinjali su kao šegrti, gotovo dečaci, koji su „zadnji legali i prvi ustajali“, potom bi, tokom godina  dobili zvanje kalfice, pa kalfe. Takodje, velika je sramota bila da kalfa promeni majstora kod kog služi, te se to samo ponekad dešavalo.  Kalfa koji ima 15 godina službe zvao se bećarbaša, a kalfa koji je celu deceniju provero na radu kod istog majstora zvao se kalfabaša. Kalfa koji je želeo da položi majstorski ispit i dobije majstorsko pismo, „pokazanije“, morao je pet godina da služi u jednom mestu, još bolje kod istog majstora, a morao je i da ima veću sumu novca u esnafskoj kasi, nekada  je to bilo 1 000 groša. Mada, retko kome se žurilo da otvori svoju radnju i bude samostalan, jer je kod zanatlija važilo pravilo: „Bolje biti dobar sluga, nego rdjav gazda“.  Ako bi koji majstor ipak  propao u poslu, mogao je raditi kod drugog majstora istog zanata i tada bi ga nazivali parčetar ili komadar.

Dobrim, čuvenim, bogatim majstorima Turci su davali nadimak baša što je bilo počasno zvanje, pa je tako bilo recimo ćurčibaša, grnčarbaša. Ustabaša je recimo bio starešina, odnosno predsednik zanatskog esnafa, glavni stručni majstor. Ćatibaša je bio obično najpismeniji član, koji je obavljao svu potrebnu prepisku za esnaf, a čauš obično najmladji član, koji je bio neka vrsta pomoćnika. Uprave esnafa birale su se na godinu dana.  U ranije vreme mnogo se polagalo na ponašanje majstora. On je morao da bude strog, pažljiv, ozbiljan, ćutljiv, uljudan, pošten, a prema starijima pažljiv i snishodljiv.

Od zanata je nekad živelo skoro pa svo naše stanovništvo. Bili su najvažniji deo ekonomskog života, naročito u gradovima. Medjutim, gradja o tome je malobrojna, raštrkana, nepotpuna, jednom rečju tanka, u šta samo se istražujući ovu tematiku i sami uverili. Tek početkom dvadesetog veka, po odobrenju Srpske kraljevske akademije, otpočelo se sa prikljupljanjem gradje o ovoj temi. Zato srpskih izvora na osnovu kojih se može pratiti zanatstvo u Srbiji nema mnogo. Uglavnom su to turski spisi. Prvi naši podaci potiču, prema Borislavu Andrejeviću, iz 18. veka, iz 1727. godine. Prema turskim podacima prve zanatlije hrišćani u Nišu pominju se 1560. godine. Kao ulice poznate po zanatlijama  nekada je nadaleko bila poznato Kazandžijsko sokače u Nišu. Ono postoji i dalje, ali zanatlija tamo odavno više nema. To je sada boemska četvrt, a zanatlije su uglavnom u Obrenovićevoj ulici.

Kada govorimo o starim zanatima na teritoriji opštine Doljevac, radeći ovaj serijal emisija i sami smo se uverili u to da je dobrog zanatliju teško naći. Ne mali broj puta dočekala nas je informacija da je neki stari zanatlija preminuo, a sa njim u zaborav otišao i posao kojim se bavio.

Tako smo recimo tragajući za zanatlijama, saznali da su u Ćurlini radila dva majstora starih zanata, Borivoje Ranđelović, sarač, koji je pravio ponajčešće julare i dizgine za krave i konje i drugi Boško Mustafić koji je bio kovač, priča nam meštanin sela Zoran Stanojević. Taj posao, posle njihove smrti, niko nije nasledio. U Belotincu je nedavno preminuo Gradimir Stevanović Kube, majstor starog kovačkog i potkivačkog zanata, jedan od retkih u ovim krajevima koji je čuvao tradiciju starih zanata.

Nekada je nadaleko bila poznata i poslastičarska porodice Ver iz Kočana, Pišta i Zagorka. Poslastičarski zanat Ištvan, zvani Pišta, naučio je u svom rodnom kraju u Madjarskoj, pa se tima bavio i u Kočanu gde je zasnovao porodicu. Pravio je med, vino i razne poslastice. U svom dvorištu ovi poznati poslastičari su imali i „ledenice“. To je bila ogromna rupa u zemlji, u koju se zimi zatrpavao led koji se kasnije u letnjim mesecima koristio za pravljenje sladoleda i hlađenje pića. Njihova poslastičarnica je bila u centru sela, preko puta seoske crkve na mestu današnje prodavnice. Poslastičarnica je uspešno radila dugi niz godina, priča nam Marko Nikolić iz Kočana. Njihovi specijaliteti, poput oraslika, lutki, pačića, sladoleda, lizalica, limunade, ostali su u lepom sećanju Kočančana. Alati koje su koristili za izradu kolača i danas se mogu videti. Izloženi su u Javnoj biblioteci u Doljevcu ili u kočanskoj crkvi.

Tradicija poslastičarskog zanata ipak i danas postoji na našim prostorima. U Pukovcu nekoliko generacija već, uspešno radi poslastičarska porodica Ihtimani.

Jedini sarač u našem kraju, a i šire, i danas radi. Dragan Randjelović Šanča iz Belotinca, radnju već godinama uspešno drži u Nišu.

A u Čečini smo pronašli jedinog potkivača koji, iako vremešan, i dalje radi, Miroslava Stojanovića, majstor Mileta.

Prema podacima prof.dr Borislava Prvulovića, filologa, na jugoistoku Srbije nekada je postojalo oko 200 starih zanata. Neki od njih su nestali po prirodi stvari, poput sakadžije, čoveka koji raznosi vodu. S druge strane i sada u ovom delu zemlje ima kujundžija, sarača, kazandžija, u našoj opštini, u Čapljincu, o čemu smo već pisali, bonbondžija, metlara, kog samo našli u Malošištu, grnačara, licidera, voskara, sodadžija, crepuljara, recimo u Rujištu kod Ražnja, što je takodje bila jedna od tema za naše emisije. Spram mnogih drugih, umetnički zanati nisu retkost. Širok spektar poslova koji se smatraju umetničkim zanatima privlače ljude najrazličitijih struka, interesovanja i afiniteta, kojima je to primarno zanimanje ili dodatni posao, a  vrlo često i hobi. Mnogo je i žena tu pronašlo dodatni izvor prihoda, priliku za razmenu iskustava i znanja, ali i za kvalitetnu popunu slobodnog vremena.

J.Kozomara

 

Izvori:  Etnografski zbornik: „Život i običaji u narodu“, Srpska kraljevska akademija;

            „Leksika starih zanata“ prof.dr Borislav Prvulović

 

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *